Španji (Špani) je naziv za neka predslavenska plemena ili narode nastanjene u vremenu dolaska slavenskih plemena pred kraj prvog tisućljeća i kasnije u područjima današnje Crne Gore, iza kojih su, navodno, ostali napuštena groblja i gradine, u narodu, naročito među Pješivcima, poznate kao 'španjska' . U trag im je teško ući, dok kao njihove potomke predanja spominju Mataruge, Kriče, Macure, Mataguže, Bukumire i Malonšiće. Među Pješivcima navodno je bratstvo Šulende španjskoga porijekla. Samo ime Pješivaca dolazi od plješiv - ćelav, a odnosilo bi se vjerojatno na razne oronime golih brda, odnosno na prastanovnike tih brda 'golobrđane'. Naziv Pješivac, nastao od praslavenskog pleš – calvities (ćelavac, ili onaj koji je bez kose), vjerojatno je preuzet od ovih oronima i sačuvano u plemenu Pješivaca.
Ukoliko su Šulende doista porijeklom Španji, tada bi njihovi potomci bile obitelji u selima Pješivački Mali Do i Bogdašići, danas poznati kao Antonovići i Milunovići, ima ih u ili blizu Ulcinja, a i iseljenih u Sjedinjene Države. Spominjanje imena Malonšića, koji se uz Pješivce spominju u 15. stoljeću kao jedno od plemena koje je poteklo os Španja, išlo bi u prilog da su Šulende njihovi mogući ostaci. Pleme Bukumiri živi tek u sjećanjima na tragični nestanak u nekom masakru kod Bukumirskog jezera. Iza ovog tajanstvenog naroda ostali su kiljani (nadgrobni spomenici) rasuti na Momonjevu, i tu su negdje u blizini navodno sahranjeni nesretni Bukimiri. Njih kasnije nasljeđuju Kuči. Sličnu sudbinu doživjeli su i Mataguži, koji su se također poubijali na brdu Cafi od Nikica u nekom međusobnom obračunu kao i Bukumiri. Na širokoj zaravni zvanoj Jezera i Sinjajevini živjeli su Kriči. Tu se još nalazi Kričačko polje, nazvano u spomen na njih. Sve do sredine 12 stoljeća živjeli su u dolini Tare, odakle su ih potisnuli Drobnjaci, i zbog ispaše stoke, i možda različitih strana u tursko-mletačkom ratu, ušli sa njima u sukob. Boj je bio veoma žestok i krvav, pa je kod sela Gornja Bukovica jedan izvor dobio ime Krvavac. Danas još nalazimo na ime Bukumira, kao porodično ime, ali nije moguće utvrditi, potiču li oni stvarno od ovog drevnog naroda. hr.wikipedia.org/wiki/Španji----------- Mataguži, staro pleme u Crnoj Gori neslavenskog porijekla, za koje se zna da kao i Bukumiri potiču od prastanovnika Španja, te doživljavaju sličnu sudbinu kao i Bukumiri, navodno se poubijavši u nekom međusobnom obračunu na brdu Cafi od Nikica. Priče o vlastitim uništenjima Bukumira i Mataguža mogle bi prije značiti da su ova plemena uništena zbog teritorijalnih razmirica od pristiglih Slavena. Mataguži su se očuvali kao bratstvo blizu Podgorice (1335), te se spominju uz Kuče, Tuze, Bušate, Bitidose. Danas je to ime naselja u Crnoj Gori. hr.wikipedia.org/wiki/Mataguži------- Mataruge su jedno od starih plemena za koje se smatra da potječu od Španja,[1], naroda nepoznatog podrijetla, moguće ilirskog.[2]
Mataruge, stočarsko pleme, bili su srodnici Španja, te se i zbog silnih narodnih predanja, po kojima se španjsko ime generalno koristilo za romanske starosjedioce, mislilo da su Mataruge bili samo plemenski ogranak Španja.
Po narodnom predanju, centar Mataruga je bio stari Vrm, i bilo ih je po brojnosti "kao na gori lista", no da su se od dolaska Srba na Balkan svi iselili, osim jedne jedine kuće u Nudolu. Na to iseljavanje ukazuju vrlo poznata banja Mataruge kod Kraljeva u današnjoj Srbiji i selo Mataruge na Stonu u današnjoj Hrvatskoj.
U sljedećem valu doseljavanja, od Turaka Osmanlija, srpski doseljenici iz Kosova, Metohije, Skadra, ostale Stare Srbije i drugih krajeva preplavili su oblasti Grahova, Korjenića, Rudina i Banjana, te nisu trpjeli nikakve starosjedioce, ne samo romanizirane Ilire, već ni Mataruge slavenskog porijekla. Stali su ih potiskivati i istiskivati.
Mataruge u Banjanima žive do XV. pa čak i do XVI. stoljeća, nakon čega nestaju s matagužskih prostora: sele se u Mataruge na području Pljevalja, te u jugozapadnu Srbiju u područje Prijepolja, kao i Srbi Krajišnici u Matarugama u sjeverozapadnoj Bosni. Iza sebe su ostavili dva mjesna naziva: Mataruški do i Mataruška njiva.
Na sjeveru Albanije je postojala moćna albanska porodica Mataranga u XIII. stoljeću i njihovo podrijetlo od Mataruga nije isključeno kao mogućnost. U turskom defteru iz 1477. godine postojala je u sandžaku Hercegovine jedna nahija po imenu Mataruge, koja se dijelila na tri katuna.
Konkretni spomeni o Mataruzima su mahom iz XIV. stoljeća, kada i postoje dva njihova spomena u kotorskim spomenicima, oba iz 1397. godine. Prvi je jednog Kotoranina, Dobroslava Matarugića, čija se žena zvala Božica i kome kotorska općina (republika) daje dionicu zemlje u Grblju, a drugi jedna Domuša, kći Radice Mataruge, koja za par srebrnih naušnica dobija 30 groša (dva i pol perpera) od jednoga sveštenika. hr.wikipedia.org/wiki/Mataruge_(pleme)----- Lužani, staro predslavensko pleme [1] koje je živjelo na prostoru Crne Gore oko donje Zete asimilirano od Vasojevića [2] i drugih plemena, kao što su Pješivci i Bjelopavlići [3]. Podrijetlo ovog plemena nije točno utvrđeno, a po nekim sačuvanim riječima upučivalo bi na njihovo tračko-ilirsko podrijetlo (kopil), odnosno na romansko (mrgin, mrganj, možda i Kapeš, [4]). U Bjelopavlića to je standardni naziv za starince.
Dosta dugo nije bilo nikakvog miješanja između uskoka doseljenika i starinaca, sve do čak i u samo XIX. stoljeće, a poznati crnogorski etnolog iz Bjelopavlića Petar Šobajić je ovako objasnio problematiku:
„Uzrok toj pojavi je bez sumnje u tome, što su došljaci osjetili u Lužanima vonj tuđe krvi. Lužani se i sada po tipu razlikuju od drugih plemenika, manje su razvijeni, male oble glave, crnomanjasti, govore potmulo. U frontu ih je negdje vojvoda Mirko Petrović po tim osobinama poznao i sve odvojio od ostalih Bjelopavlića.“
(―)
Etnološki, Šobajić ih je smatrao ostacima starog srpskog autohtonog stanovništva[5], kao i poznati srpski etnolog Jovan Erdeljanović koji je proučavao crnogorska plemena, zato što su smatrali cjelokupno slavensko stanovništvo crnogorskih regija srpskim, te zato što se i samo stanovništvo lužanske oblasti u njihovo vrijeme smatralo tako.
Srpski lingvist crnogorskog podrijetla Vuk Stefanović Karadžić[6] je prvi prije Šobajića zabilježio bjelopavlićko narodno predanje o podrijetlu. Po inačici Dukađinaca, najbrojnijeg dijela Bratonožića (tri četvrtine) te drugog sloja njihovog stanovništva i koji drže da su podrijetlom od albanskih Dukađina, postojao je jedan Bijeli Pavle koji je bio sin nekog Leke Kapetana. Leka Kapetan je navodno poginuo na Kosovskome boju 1389. godine, te je Bijeli Pavle pobjegao u Zetu i nastanio se kod ondašnjeg bana Lužana i oženio se njegovom kćerkom, te odrodio Bjelopavliće. Ova legenda nema potvrdu u povjesnoj znanosti, jer je prvi spomen Bjelopavlića u historiji iz 1411. godine kada se spominju u izvorima kao moćno pleme koje zajedno sa Malonšićima Ozrinićima i Maznićima pljačka jedan dubrovački karavan[7], te nije moguće da je Bijeli Pavle za samo 22 godine orodio cijelo moćno bratstvo, odnosno pleme.
Dolazak Bijelog Pavla u oblast Bjelopavlića je morao biti mnogo raniji, ili su se Bjelopavlići doselili tu kao odveć organizirano bratstvo. Narodno predanje ipak zaista jeste neki dokaz sjedinjavanja jednog dijela lužanskih starinaca i doseljenika, no između pravih neslavenskih balkansih starinaca i Slavena nije bilo miješanja do tek u novije vrijeme[8], tako da je ponekad dolazilo do zabune tko su bili Lužani, da li romanizirani starosjedioci ili Slaveni.
Ime Lužana vodi od župe Luska, koja se još pojavljuje u jednom ne vrlo pouzdanom i nepoznatom izvoru, Ljetopisu popa Dukljanina, te isto kao i Podlužje, njezino ime vodi podrijetlo od riječi lug, što znači da je porijeklo etnonima slavensko.
Topografski nazivi Mrgani, Kopilje i Kapeš lužanskog su podrijetla. hr.wikipedia.org/wiki/Lužani_(pleme)------ Macure su jedno od starih ratobornih plemena sa područja Crne Gore, blizu rijeke Morače, koji po predanjima predstavljaju ostatke prastanovnika Španja. Macure su kasnije dijelom potisnuti ili dijelom asimilirani od Vasojevića, koji ih zajedno sa Lužanima, Bukumirima, i Latinima prozvaše imenom Srbljaci. Čini se da su neki članovi ovog plemena otišli u Dalmaciju, a njihovo plemensko ime očuvalo se i danas u prezimenu Macura, te u imenu sela u Šibensko-kninskoj županiji. hr.wikipedia.org/wiki/Macure------- Kriči, staro neslavensko pleme neutvrđenog, možda španjskog porijekla, sa područja uz rijeku Taru u Crnoj Gori. Svoje katune Kriči su imali na planini Sinjajevini i u kraju poznatom kao Jezera. Kriči su se održali do sredine 12. stoljeća a izginuli su po dolasku Slavena u neprekidnim borbama sa crnogorskim plemenom Drobnjak koji su ih protjerali preko rijeke Tare. O uzroku sukoba se nagađa, a jedan od njih su pašnjaci za stoku. Prema nekom krvavom sukobu između Kriča i Drobnjaka jedan izvor vode iznad sela Gornja Bukovica prozvan je Krvavac. hr.wikipedia.org/wiki/Kriči------ Malonšići (arh. Malončići) su bili jedno staro pleme koje je živjelo na prostoru Zagarča, Komana i Bjelopavlića na prostoru današnje Crne Gore, o kojima nema mnogo podataka, srodnici Mataruga, Macura i Bukumira. Ime ovog izumrlog plemena je sačuvano u nazivu današnjeg zagaračkog sela Melenza[1]. Kako je crnogorska tradicija upamtila ponajviše Španje kao najstariji narod sa tla Crne Gore, vjerovalo se da su Malonšići bili samo plemenski izdanak španjskoga naroda. Malonšići se mogu pohvaliti da su bili jedina crnogorska zadruga koja je nastala direktno na ruševinama iliro-vlaškoga plemena.
Malonšići su nastali miješanjem prvih slavenskih doseljenika, Lužana, sa prastarim poromanjenim ilirskim starosjediocima plemena Melenze u blizini grada Duklje. Crnogorski etnolog iz Bjelopavlića Petar Šobajić koji je plemena detaljno proučavao početkom XX. stoljeća pretpostavlja o Malonšićima:
„Po nazivu plemena vidi se da ono nije srpskog porijekla. Melenza je arbanaška riječ, i znači Crno brdo, a ime Malonšići po tome Crnobrđani ili Crnogorci. Malonšići su bez sumnje u početku bili jedno ilirsko pleme, koje se razvilo iz katuna Melenze, primilo je poslije Srbe u sebe i posrbljeno je, ali se očuvalo bilo staro ime.“
(―)
1411. godine je prvi spomen Malonšića. Dubrovačka republika se žali gospođi Jeleni, kćerki kneza Lazara i majki Balše III., što su udružene bande iz Bjelopavlića, Ozrinića, Maznića i Malonšića napale i popljačkale raguzijanski karavan sa vlastelom i trgovcima koji se vraćao iz Srbije preko Zete i oteli od njih sve srebro, konje i oružje.
1452. godine Malonšići se priključuju Stefanu Crnojeviću u borbi za vlast nad Zetom odnosno Crnom Gorom protiv srbijanskoga despota Đurđa Brankovića. U kotorskim spomenicima prvi spomen datira iz 1432. godine, javlja se prezime u obliku Malončić, a 1446. u pravom Malonšići, te se tih godina javljaju i u mletačkim izvorima, kao prezimena i nazivi za lokaciju. 1435. godine u Smederevu jedan od potpisnika mira između srpskoga despota Đurđa Brankovića i Venecijanske Republike u njihovom ratu oko Zete, očevidac je izvijesni Petar Malončić. U doba Stefana I. Crnojevića spominju se 1455. godine na Vranjini, među selima u ugovoru mletačkoga protektorata, te 1460. godine zajedno sa Pješivcima, Bjelopavlićima i Lužanima. U dubrovačkom arhivu postoji i oblik Malonjšiki, a na poveljama Đurđa Crnojevića iz 1492. i 1494. godine je potpistan neki Stjepan Malonšić, u prvoj povelji dobijajući od vladara neke ranije posjede Baločevića i Grubičevića.
Turski defter iz 1521. godine otkriva uvođenje zasebne Nahije Malonšići, koja je u sebi imala 14 zagaračkih i bjelopavlićkih sela i mahala sa ukupno 150 kuća. Defter iz 1523. godine opisuje malonšićku nahiju detaljnije, navodi da je u njoj ukupno bilo 140 kuća u 5 sela i 11 mahala. Sela su: Malonšići, Crmljani, Kosići, Kalođurđevići i Zagreda, a od navedenih mahala Jednoši, Lužnica, Bjeločani i Bogišići. U samom selu Malonšićima, zajedno sa zaseokom Vranićima, gdje su sami Malonšići opstali u periodu demografskih promjena koje dovode srpski uskoci od najezde Turaka, bilo je 13 kuća, 5 punih i 10 praznih baština. Po istom defteru u Malonšićima se nalazi jedan osobni čiftluk hodže Alije, hatiba iz Podgorice. Jednoši su imali tada 6 kuća i 3 baštine, a jednu od baština, koja je bila manastirski posjed, je obrađivao srpski pop Vukosav, odnosno njegova porodična zadruga, u ime kaluđera Simeona. Bogišići su 1521. godine imali 17 kuća i 18 baština, a 1523. 13 kuća, 3 pune i 6 praznih baština.
U kotorskim arhivima postoje četiri spomena Malonšića. Prvi je iz 1432. godine, kada u svom testamentu posljednji knez samostalnoga Kotora Pavle Bućov Buća prvorođenom sinu Dapka Malončića zavješta 14 perpera. Drugi je iz 1446. godine, kada Ivan ili Živko Bogonja od Malonšića određuje trojicu Kotorana za svoje punomoćnike, Ostoju Dobrinova, Trifuna Zagurovića i Leonarda Avgustinova de Eskulo. Posljednja dva su iz 1459. godine, kada se kći pokojnoga Grupca Bogišića iz Malonšića u Zeti Stojislava obavezuje na osmogodišnju službu kod gospodina Nikole Lukina Truna u Veneciji, a njezina sestra Katarina kod Delfina Delfino. Po ugovoru Stojisava mora biti pristojno hranjena i obučena i da joj se isplati plata u iznosu od 9 zlatnih dukata. Grubac Bogišić, a možda i Živko BOgonja, su osnivači sela Bogišića. hr.wikipedia.org/wiki/Malonšići------- Sloveni su prilikom dolaska na Balkan zatekli romanizovano ilirsko stanovništvo. Ono je bilo dosta malobrojno jer je jako stradalo tokom avarskih osvajanja. Zatočeno stanovništvo Sloveni su zvali Vlasi. Vrlo brzo je došlo do miješanja stanovništva pa su se formirale etničke grupe: Mataruge, Ćići, Macure i sl. Nešto kasnije dolaze Lužani i Španje, dosta brojna slovenska plemena. Najprije je Župa bila u sastavu Vizantije kao i Onogošt. Zatim se prilikom oslobađanja od Vizantije, sve do 1180. godine Župa nalazila pod vlašću Vojislavljevića, zetskih vladara. Godine 1180. Župa ulazi u sastav države Nemanjića, kao i sva Zeta. Župa ostaje u sastavu Nemanjićke države sve do propasti srpskog srednjovjekovnog carstva. U periodu Nemanjića, dolinom Gračanice prolazio je važan trgovački put od Onogošta do Brskova, važnog rudarskog mjesta srednjovjekovne Srbije. O tome svjedoče ostaci karavanske stanice Susjed-grad u Gornjem Morakovu. Stanovništvo se većinom bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. Zemlja je bila u posjedu feudalaca koji su imali svoje kmetove koji su radili na njihovim posjedima. U brdskim krajevima feudalni sistem nije imao izrazite karakteristike kao u ravnici, jer se veći dio stanovništva bavio stočarstvom, pa su imali različite obaveze za razliku od kmetova. U Onogoštu je bila ljetnja rezidencija Nemanjića a odmah pored nje i mitropolitska rezidencija.
Nikšić je raspadom srpskog srednjovjekovnog carstva ušao u oblast Vojislava Vojinovića. Njegov naslednik Nikola Altomanović izgubio je rat sa bosanskim kraljem Tvrtkom I i knjazom Lazarom Hrebeljanovićem. Tada je Nikšić ušao u sastav države kralja Tvrtka. Zatim Nikšićem upravlja Sandalj Hranić a posle njegove smrti vlada njegov sinovac Stjepan Vučić Kosača. On se proglasio za hercega od Svetog Save i po tome se oblast kojom je upravljao nazvala Hercegovina
U okolini Onogošta živjela su tri stara plemena: Riđani, Lužani i Drobnjaci. Riđani su bili najače pleme u Župi i živjeli su u njenom zapadnom dijelu. Lužani i Drobnjaci živjeli su u istočnom dijelu. Sva tri plemena imala su udio u Nikšićkom polju i na planinama oko njega. Sa Zagrada koji je bio centar prvobitnog naseljavanja Nikšića oni su se širili prema Nikšićkoj Župi, zatim preko planina u Rovca i na zapad u dolinu Gračanice i Nikšićko polje. U dolini Gračanice osnivaju dva naselja, Dragovoljiće i Rubeža. Nikšići su istisli Drobnjake iz doline Gračanice i podigli jako naselje Trebjesa blizu Onogošta. Otad se ta grana plemena zove Trebješka. Nikšići su asimilirali dio ovih starih plemena pogotovo djelove Lužana i Riđana. Pouzdano se zna, iako na osnovu oskudnih podataka, o borbama starosjedjelaca Lužana, koji vode porijeklo od potomaka Ilira i plemena Nikšići, koji su se doselili u XIV vijeku iz mjesta Krtoli-Boka Kotorska. Ova borba je bila prilično teška, jer su pleme Lužani grčevito branili svoje posjede. Kao potomci Lužana u Župi imaju tri porodice: Džoganovići, Mašnići i Kodžulovići.
Rodonačelnik plemena Nikšići bio je Nikša, sin Grbljanskog bana Vladimira, poznatog iz narodnih pjesama kao ban Ilijan. Ilijan je bio u rodbinskim vezama sa Nemanjićima, zbog čega je njegov sin Nikša dobio za zasluge Župu nikšićku, a naselio se u selu Zagradu, stupivši u službu bana Ugrena, koji je u to vrijeme vladao ovim krajevima. www.zupaniksicka.me/dogadjaji%20u%20zupi.htm------ Profesorka Petrović izvodi pretpostavku da Riđani vode porijeklo od jednog zajedničkog pretka koji je nosio ime Riđan a čiji su potomci nosili prezime Riđanovići oko kojih je kasnije obrazovano pleme Riđana. Prvi pomen Riđanovića tj. Riđana odnosi se na zapis iz Dubrovačkog arhiva koji se javlja 1335. godine. Ponovno javljanje ovog imena dešava se tek 1412. godine. Takođe se javlja i mogućnost miješanja sa albanskim stanovništvom koje je potisnuto od strane Turaka stiglo na teritorije ovog plemena. Pretpostavka je da su Riđani naseljavali oblast koja je bila udaljena od Dubrovnika i Kotora pa s obzirom da nijesu dolazili često u kontakt sa stanovništvom ovih gradova nije ostalo ni puno zapisa o njima u ranom periodu. Oni su se kasnije preselili u oblasti bliže ovim gradovima. Tu pretpostavku bi mogla opravdati i legenda prema kojoj su Riđani naseljavali jedan dio područja današnje nikšićke opštine . Njih su sa tog područja potisli pretci Nikšića koji su bili mnogobrojniji.Ovome u prilog ide i naziv sela Riđani u Nikšićkom polju. Takođe je istorijski potvrđeno da je Riđanima pripadala i planina Lola sjevero-istočno od Nikšića a koju su od Riđana oteli Drobnjaci sredinom XVIII vijeka a to je potvrdio i knjaz Danilo Petrović.
Pretpostavka je da su njihove migracije počele najkasnije u XV vijeku. Naseljavali su područje Grahova i iznad Risna odakle su potisnuli takođe jedno staro pleme Mataruga.
Prvi pomeni Riđana u Dubrovačkom arhivu odnose se na pljačke koje su počinili nad dubrovačkim žiteljima. U Dubovačkim navodima se pominje i velik broj imena pripadnika ovog plemena među kojima i neka sa kneževskom titulom što dovodi do zaključka da je ovo pleme imalo značajan uticaj na politička dešavanja na području Hercegovine.
Pretpostavka je da su je ovo pleme od svog gospodara imalo zadatak da čuva puteve i granice koje su se nalazile na njihovoj teritoriji. Međutim kao njihova glavna profesija javlja se oružana pljačka kako trgovaca koji su se kretali putevima koji su se nalazili nanjihovoj teritoriji tako i raznih podanika njima susjednih oblasti a pogotovo Dubrovčana. Međutim iako je Dubrovnik često tražio zaštitu od olasnoh gospodaraod ovih pljačkaša on ih je isto tako i prema potrebi koristio onda kada su mu bili potrebni za vojne pohode.Tako su Riđani 1430. godine kao dubrovački plaćenici ratovali protiv vojvode Radosava Pavlovića u tzv. Konavskom ratu.
Takođe se pretpostavlja da su Riđani posjedovali veliki broj stoke kako sitne tako i krupne. Ova se pretpostavka ne izvodi samo na osnovu njihovog katunskog načina života već i po tome što je upravo stoka bila glavni cilj njihovih pljački i otimačina. Pljačkaške pohode su često predvodili glavari ili ugledni ljudi iz plemena. Prvi takav pohod je zabilježen 1412. godine a isti je obavljen sa susjedima Vrsinjanima. Što se tiče samog plijena nijesu bili izbirljivi pa je tu spadalo sve od stoke preko oružja,odjeće,alata,posuda pa do hrane i raznih sitnica.
Za razliku od čestih sukoba sa Dubrovnikom sa Kotorom su Riđani bili u miroljubivim odnosima a kontakti između njih su se najčešće svodili na trgovinu.
U XVI vijeku dolazi do tursko-mletačkih ratova a u ovim se sukobima Riđani svstavaju mahom na stranu Venecijanaca.Veliki broj pripadnika ove zajednice je izginuo u tim sukobima, jedan broj je prešao u islam a ostali su se iselili u susjedne oblasti gdje su asimilovani od svojih brojnijih susjeda.
Zadnji pomen ovog plemena je iz 1749.godine i pominje se sin kneza Riđana koji se pridružio „Vijeću glavara Crne Gore“ i koji je u njega primljen a pleme Riđana je priključeno Crnoj Gori a njegovi članovi priznati za Crnogorce.Na njihovoj teritoriji nastala su tri nova plemena i to:Krivošije,Grahovo i Nikšićke Rudine. forum.cafemontenegro.com/showthread.php?39354-Izumrla-plemena-na-podru%E8ju-Crne-Gore-%E8injenice-legende-pri%E8e------ Bjelopavlići i ostala srpska plemena / Najstarija narodna tradicija, predanje, istorijski zapisi o plemenu Bjelopavlići pamte Bijelog Pavla kao svog rodonačelnika i osnivača plemena. O dolasku Bijelog Pavla na područje današnjih Bjelopavlića, među istoričarima su postojala različita viđenja, koja se ogledaju: u pogledu vremenskog određivanja njegovog rođenja; području gdje je živio prije iseljavanja; vremenu doseljavanja, pa čak kod nekih /mada rijetkih/ i sumnju u njegov srpski identitet. Poslednjih pedeset godina nekoliko poznatih istoričara, objavili su svoja istraživanja, proučavajući stare carigradske, vizantijske, dubrovački, kotorski i mnoge druge arhive, objavljujući do tada nepoznata dokumenta koja pružaju dragocjene istorijske, etnografske i dr. podatke, a na osnovu kojih se može sa velikom sigurnošću odrediti i vremenski okvir doseljavanja Bijelog Pavla na teritoriji gdje se formiralo i više od šest vjekova bitiše veliko srpsko pleme Bjelopavlići /iako u tzv. modernom vremenu u drugačijim formama/. Prije dolaska Bijelog Pavla na ovom području najdominantnije stanovništvo bili su Lužani. Oni su najstarije srpsko stanovništvo koje je zaposjelo ovu teritoriju još u vremenu kada su Srbi prodrli na ovaj dio Balkanskog poluostrva. Srbi Lužani ovdje su zatekli „najstariji narod”, a zvali su ga „Španji ”. To je bilo poromanjeno pleme starih Ilira, a živjeli su na ovome podneblju i prije dolaska „prvog sloja” Srba /kako ih, s obzirom, na period doseljavanja Lužana ovdje, naziva Rovinski/, tj. prije šestog, sedmog vijeka.Topografska imena u plemenu dokaz je da su nekada ovdje živjeli drugi narodi, koji su vremenom nestali i to - stapanjem, asimilacijom od doseljenika usled prevlasti, njihovim nasilnim potčinjavanjem ili protjerivanjem. Od zaborava sačuvali su ih pored narodnog predanja i materijalni tragovi kao što su -kućišta, crkvine, grobovi, gradine i iz toga su izvedeni toponimi koji su se sačuvali vjekovima. Oni se odnose uglavnom na rimske, grčke, španjske, a kasnije i na lužanske i druge starine. Poznati su: Španjsko katunište, Španjska gradina, Grčko groblje, Gradina/ Martinići/, Lužnica i drugi.
Termin „Španj” u narodu se tada koristio kao opšti pojam za sve one koji nijesu bili dio srpskog stanovništva.
Da su Lužani bili jako srpsko pleme dokazuje njihova velika teritorijalna rasprostranjenost, ne samo na prostoru Bjelopavlića, već i mnogo šire. U „Ljetopisu popa Dukljanina” pominje se Luška županija /Luscha iuppania/, kao prva među županijama stare Zete. Kosta Jiriček /„Istorija Srba”/ ističe da se u jednom dokumentu dubrovačkog arhiva iz 1318. godine pominje Luška župa / Luscha giora/. Ona je obuhvatala oblast doline Zete, Bjelopavliće, Pješivce, dio Pipera, zatim područje oko rijeke Morače, sjeverno od Podgorice, Veljeg i Malog Brda, a na južni dio širila se Podluška županija. Šobajić tvrdi da su se Lužani rasprostirali i još dalje i da su stanovali i u Pješivcima, pa do Nikšićkog Polja, a bilo ih je i u Nikšićkoj Župi. Oni su odmicali i u visoke planine, potiskujući nesrpsko stanovništvo i tako su stizali čak do Lima.
J. Erdeljanović smatra da se Lužani pamte kao starosjedioci Bratonožića. Šobajić ističe da se Podluška župa prostirala na jugu širim prostorom oko rijeke Morače, do Skadarskog jezera. U njenom posjedu bila je i Lješanska nahija. Dakle, iz navedenog je jasno da su Lužani tada zauzimali jedan veliki prostor, mada vjerovatno nedovoljno naseljen. Oni su se širili kako bi stvorili što veći prostor, potiskujući „tuđince” . Dio stanovništva su asimilovali i time zaokružili svoju etničku i teritorijalnu cjelinu. Postavlja se pitanje- kako su pridošlice uspijevale da potisnu starosjedioce, a ovdje u konkretnom slučaju Lužanski Srbi, Španje? To se može objasniti heterogenošću starosjedilačkog stanovništva, njihovim čestim trvenjima, neslogom, slabljenjem plemenskih i drugih veza i slično. Za razliku od njih doseljenici su najčešće dolazili kolektivno, u većim ili manjim grupama, prinudno „od nevolje ljute”, jer su često i sami bili prognati.
Njih je vezala krvna, plemenska, etnička srodnost i još više ih je zbližila „zla sudba”, a uz borbeni elan i jaku tradiciju svoga kraja uspijevali su da se dosele na određenoj teritoriji, da tu opstanu, ali da posle izvjesnog vremena i zagospodare.
Tako su Lužani uspjeli da zagospodare nad Španjima i drugim starosjedilačkim narodima. To bi se samo djelimično moglo navesti za odnos Bjelopavlića, kao pridošlica, prema Lužanima, kao starincima. To se može objasniti i njihovom etničkom istorodnošću. Dvije su ključne odrednice na osnovu kojih je moguće odrediti vremenski okvir doseljavanja Bijelog Pavla, a to su istorijski izvori i broj pasova /koljena/. Na osnovu toga može se sa sigurnošću tvrditi, da je rodonačelnik plemena Bjelopavlića na ovim prostorima došao krajem 13. ili s početka 14. vijeka i da se ne mogu prihvatiti shvatanja nekih istoričara i dr., koji su smatrali da se Bijeli Pavle doselio ovdje tek poslije Kosovske bitke 1389. godine. 213.149.105.48/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=318156&najdatum=2012-02-01&datum=2012-02-09&naslov=Bjelopavli%E6i%20i%20ostala%20srpska%20plemena----- U srdenjem vijeku pominju se na prostoru Grahova i Krivošija Mataruge i Španji kao zemljoradnici (socijalno više vezani za centralne vlasti od stočara), a okolo su Vlasi stočari, jako pleme Riđani, koje se širilo od Nikšićkog polja do Orjena i Boke. Iz perioda jačanja plemena Riđana ostale su mnoge nekropole stećaka. Na nekimna od njih podignute su pravoslavne crkve (Sv. Nikola u Grahovu, rađena 1499. i dr.) Riđani, zajedno sa plemenom Nikšići i drugim okolnim plemenima, učestvuju u ustanku vojvode Grdana Nikšića (1796). grahovo.blogspot.com/2010/03/krivosije-i-grahovo-novi-putevi-za-nove.html------ ================ ------- U Pješivcima, kao i u nekim drugim crnogorskim plemenima, jasno je izražena dualna plemenska struktura, što predstavlja trag arhaične rodovske strukture (Gornji i Donji Pješivci, Gornji i Donji Vasojevići, Gornji i Donji Bratonožići itd.). Veoma je arhaično i plemensko ime Pješivci, koje potiče od praslovenske riječi pleš - ćelavost, odnosno od pridjeva plješiv (XV vijek) u značenju "go, ćelav". Šobajić ime Pješivci pravilno dovodi u vezu sa oronimom Plješivica u Hrvatskoj, glavicom Pješivac u Kučima, brdom Pješivac u Katunskoj nahiji,f194 što pokazuje da su imenom Pješivci označavani stanovnici karsnih, golih brda - "Golobrđani".f195 Pri tome je veoma značajno da su i predanja o starim Španjima svježija u Pješivcima nego u Bjelopavlićima, "češće su strine koje zovu španjskim, kao kućišta, groblja i dr." I za poneko staro bratstvo u Pješivcima govori se da su od Španja.f196 Prema svemu tome, u jednom ranijem radu izložio sam mišljenje da se u imenu Pješivci očuvalo značenje imena starih Špana, od starogrčkog spanios u značenju - rijedak, go, suprotno od gust, kojim su Grci iz jadranskih emporija mogli označavati ilirske stanovnike golih, karsnih brda - "Golobrđane".f197 --- I u Vasojevićima, kao i u drugim crnogorskim plemenima, bila su očuvana predanja o starom, preslovenskom stanovništvu (Španji, Macure, Latini, Bukumiri), kojemu su pripisivali neka "groblja, crkvine i kakve ostatke rasturenih zidova". Ali, kako primjećuje Vešović, sasvim su rijetki tuđi nazivi ili kakva imena koja bi ukazivala na staro stanovništvo, kao što je to slučaj po Kučima i Zeti.f245 U Donjim Vasojevićima, u selu Lušcu postoje nekolike porodice s prezimenom Bukumiri, porijeklom iz Bratonožića. Naselje Cecuni, koje spominje Bolica 1614. godine, svojim imenom upućuje na vlaški trag, a isto tako imena sela Bastasi i Kaludra.f246 Po Skokovom objašnjenju, riječ bastah - nosač, postala je u Dubrovniku od srednjolatinskog bastasius, pl. bastasi,f247 dok je ime Koludra, grčkog porijekla, prvobitno označavalo kaluđericu, a u naš jezik je prešlo preko dalmatsko-romanskog govora.f248 Iz toga se vidi da je i ovdje rano moralo doći do asimilacije i potiskivanja ostataka preslovenskog stanovništva, iako možda manje vidno nego u nekim drugim crnogorskim plemenima. Ali, to ne znači da je etničko formiranje plemena Vasojevića bilo manje složeno. Naprotiv, može se reći da se ovo veliko pleme razvilo od više balkansko-slovenskih (Lužani) i slovenskih grupa razne starine i različitog porijekla. Kako je i Cvijić konstatovao, "najmnogobrojnije pleme, Vasojevići, je vrlo složenog porekla. Staro plemensko jezgro, nastanjeno u Lijevoj Rijeci, pojačano je sjeničkim uskocima. Osvajanjem su proširili svoju teritoriju i asimilovali stare Lužane, zatim arhaične stanovništvo Lima Srbljake koji su se bavili zemljoradnjom, i najzad Šekularce, nastanjene u dolini jedne Limove pritoke".f249 ------ Na ove stare, prvobitne odnose između indigenih stanovnika i Slovena u oblasti Crne Gore upućuju i narodna predanja koja redovno kao najstarije stanovnike ove oblasti označavaju Špane ili Španje, pa i najstarija napuštena groblja, kućišta i gradine zovu "španjskim" ili "iz španjskog doba". Kao ostatke ovih Špana predanja iskazuju Mataruge, Kriče, Macure, Mataguže, Bukumire i Malonšiće. Neki su naučnici tragali za narodom Špana, kojima u antičkim izvorima nema traga, a drugi su, polazeći od srednjogrčkom, sekundarnog pridjeva spanos - ćosav, označavali Špane kao ćosave ljude, pa su ih čak dovodili u vezu sa Avarima (Kovačević). Međutim, prema starogrčkom atributu spanios, u prvobitnom značenju "rijedak, rijetko", suprotno od "gust", pretpostavio sam da je naziv Spanio-Spani, kao opšti apelativ u početku označavao ilirske starosjedioce golih, karsnih brda kao "golobrđane". Naravno, ovaj opšti naziv za ilirsko stanovništvo golih brda mogli su dati jedino stanovnici grčkih emporija na obali južnog jadrana. A kako su i predanja o Španjima, po Šobajićevoj ocjeni, svježija u Pješivcima, gdje su češće i starine koje zovu "španjskim" i gdje se čak i za poneko bratstvo (Šulende) govorilo da potiče od Špana, može se sa prilično osnova pretpostaviti da je značenje grčke riječi Spanioi kasnije pretočeno u staru slovensku riječ Pješivci - Golobrđani.f274 Još je Šobajić f275 uputio na stari slovenski pridjev plješiv - go, ćelav, izveden od praslovenske riječi pleš - calvities, koji označava brojne oronime tipa Plješevica i odgovara "romanskim, fr. Caumont, Chaumont, tal. Monte calvo, kod nas Golo brdo", kako ističe Petar Skok.f276 I jedna glavica u selu Kupuscima, u Kučima, zove se Pješivac, a u Katunskoj nahiji postoji brdo Pješivac.f277 Zbog svega navedenog mislim da ime Španji, Špani treba shvatiti kao grčko opšte ime za ilirske Golobrđane, čije je značenje kasnije preuzeto i sačuvano u starom slovenskom imenu Pješivci. ------ Neka narodna predanja iskazuju Lužane kao savremenike Špana, još više kao savremenike Mataruga, Macura, Mataguža, a po nekim predanjima Lužani bi predstavljali sloj starijeg balkanskog stanovništva koji je slijedio poslije Špana. Stoga, i pored slovenskog imena Lužani, koje je prvobitno označavalo stanovnike srednjovjekovne Luške župe (XII v., Lusca jupania), ostaje otvoreno pitanje kakvog je etničkog karaktera bilo ovo stanovništvo. Erdeljanović i Šobajić su bez ikakvog osnova zaključili da su Lužani bili staro srpsko stanovništvo oko donje Zete, koje se namnožilo i raširilo po okolnim planinskim predjelima. Erdeljanović je i kamene gomile, zapuštena stara groblja "od Lužana" i tragove suhomeđnih kuća proglasio za ostatke srpskog stanovništva. Na isti način on je i topografska imena Mrgani, Kopilje, Kapeš u lužanskom predjelu Crncima, u Piperima, označio kao "čisto srpska", dok je novija jezička analiza pouzdano utvrdila ilirsko-tračko porijeklo riječi kopil i romansko porijeklo riječi mrgin, mrganj, možda i Kapeš, ali svakako toponima Cipitori u jednom lužanskom selu u Piperima.f278 A sve to otkriva trajniju simbiozu autohtonog balkanskog i starog slovenskog življa, koji je i naslijedio navedene toponime. |
No comments:
Post a Comment